Prije točno 20 dana poslao sam omanji paketić u glavni grad Makedonije, iz pošte u Jurišićevoj ulici. Nakon što sam predao omanji paketić djelatnici na šalteru pošte u Jurišićevoj ulici, upitao sam je za koliko dana bi omanji paketić mogao stići u glavni grad Makedonije. Ona mi je odgovorila kako bi taj put mogao trajati najviše sedam dana. Super, mislim si ja… U slučaju da malo i zakasne, nije nikakava frka, jer paketić mora biti dolje najkasnije za 22 dana!

Danas, 20 dana nakon predaje malog paketića na šalteru pošte u Jurišićevoj ulici, dobio sam zastrašujuću dojavu iz glavnog grada Makedonije o tome kako mali paketić još uvijek nije stigao tamo [gdjeee vječnooo sunceee sjaaaa-aaaa!!!] Što sad? Dođavola!!! Jedina olakšavajuća okolnost kod malog paketića jest da njegov sadržaj imam u većim količinama kod sebe, tako da nije problem ponovo poslati mali paketić. No, veliki je problem u odgovoru na pitanje “Kako da mali paketić stigne u glavni grad Makedonije za 24 sata?!”

Raspitao sam se kod nekih mudrih ljudi što učiniti u ovoj bezizlaznoj situaciji. Odgovora je bilo raznih, od “pošalji to mailom”, preko “ma boli te kurac”, pa sve do “daj pilotu na aerodromu”. Ovo s pilotom na aerodromu mi se jako svidjelo, pa sam nazvao iskusnog kolegu koji zna sve pilote na svijetu. Rekao mi je kako nema nikakve frke, nazvat će sad frenda pilota koji leti sutra u Makedoniju, ja trebam samo doći do aerodroma i predati mu paket, i sve je rješeno.

Onda sam sjeo i počeo razmišljati… Mislim si - pa ne mogu samo tako doći na aerodrom i dati pilotu omanji paketić - “Ej bok stari! Čuj, doći će dolje na aerodrom taj i taj lik, i uzeti ovaj paketić, evo ti i deset kuna za kavu. Sretan put!” Ne mogu! Ipak, to je pilot! Ne predajem paketić vozaču busa za Garešnicu, već pilotu! Kad mi je napamet pao vozač busa, u mojoj glavi sve se promijenilo!

Zašto sam toliko precijenio pilota aviona i zašto sam toliko podcijenio vozača busa? Zapravo se radi o istom zanimanju - obojica su šoferi! Jedan vozi zrakom, a drugi zemljom. Ako smo već u školi učili kako su sva zanimanja jednako vrijedna, e onda su ova dva, iz iste kategorije, totalno jednako vrijedna, ako čak zanimanje vozača busa nije i vrijednije. Pa teže je biti vozač busa nego vozač aviona. Kod aviona, bitno je samo uzletiti i sletiti, a to može svatko uz par sati avio škole. Sve ovo ostalo u zraku vozi autopilot, što znači da jednom kad poletiš - boli te za sve. Možeš počet pit i otrijeznit se do sletanja, dok kao vozač busa moraš cijelo vrijeme piljiti u cestu i biti totalno koncentriran, što znači da ne možeš pit! Ako već i vozač busa popije nešto, jer ima npr. želučane probleme, može ostati bez dozvole. A pilot? Je li netko čuo kako je pilot ostao bez vozačke dozvole jer ga je u zraku zaustavila prometna avio policija? Nikad.

Onda su mi napamet pale strojovođe. Njima se stalno neke samoubojice bacaju pod vlak i to im je nevjerojatan stres. Čitao sam o tipu kojem se devet likova bacilo pod lokomotivu u samo godinu dana! Ovaj više nije mogao zaspati i veće duže vrijeme ozbiljno se liječi kod nekog slavnog psihijatra. A piloti? Kad se njima itko bacio pod avion? Dobro, u zraku je to dosta nemoguće, ali jeste li čuli da je neki samoubojica preskočio ogradu kod piste kako bi završio pod kotačima aviona? Nikad.

Naposlijetku, čovjek dođe do zaključka da je pilot jedno od najlakših zanimanja! No, uvijek kad se spomene ovo zanimanje ljudi se dive, otprilike kao što se dive astronautima. “Vauuu… tip je pilot! Zakon!” Što je tu zakon? Sutra ću nazvati tog lika pilota i reći mu, da kad ide prema aerodromu, na tu svoju bijednu šofersku šljaku, svrati do moje zgrade kako bi mu kroz prozor bacio mali paketić!