DRUGI SABOR JADRANSKIH DUPINA
OVO JE ISTINITA PRIČA KOJA ĆE SE DOGODITI 2012. godine!
1. KEMIJA, SIRUP, JADRANKO I ČEŠKA OBITELJ POBORSKY
Negdje u unutrašnjosti Istre, nekih dvadesetak kilometara od mora, nalazi se trošna kamena kućica zagrebačke obitelji Reiner. Stari Reiner kupio je ovo zdanje prije petnaest godina, no uskoro je propao u materijalno-financijskom smislu, pa nije imao sredstava da bilo što učini s kućicom I njezinom okolinom, tako da ona sada izgleda beskrajno loše. Oko nje je gomila korova I raslinja u kojem žive zmije, škorpioni, skakavci I ostali gadovi, a u njoj trenutno ljetuje sin starog Reinera, poznat po nadimku Kemija. S Kemijom su na ljetovanju njegova dva prijatelja, Sirup I Jadranko, no o njima nešto kasnije… Kemija je u kućici složio improvizirani kemijski laboratorij za proizvodnju najnovije I nikad vidjene droge, s kojom će se nevjerojatno obogatiti.
Ulazimo u kućicu! Dimi se iz silnih epruveta, čuje se zvuk ključanja, a Kemija hoda oko epruveta. Nervozan je, pogledava na sat, popravlja svoju bijelu kutu. Uskoro se začuje alarm, koji neodoljivo podsjeća na zvuk uzbune s podmornice. Napitak je gotov! Kemija uzima epruvetu I nalije malu količinu tekućine u čašu, prekriži se katolički, te ispije spomenutu tekućinu. Kemija čeka da ga najnovija I nikad vidjena droga pukne, a kad se niti nakon dva sata ništa ne dogodi, Kemija se poprilično razljuti I snažno baci čašu na pod. Čaša se, naravno, razbije.
Obitelj Poborsky, po čijem prezimenu nije teško zaključiti da dolazi iz Češke, ne zbog samog prezimena, već zbog činjenice da isto prezime nosi I jedan od najpoznatijih čeških nogometaša, provodi godišnji odmor na Jadranu, točnije rečeno u Istri, a još točnije rečeno u Rovinju, dvadesetak kilometara jugozapadno od trošne kućice Kemijinog oca. Članova obitelji je šest – otac, majka, sin, kćerka, mladja kćerka, te očeva sestra – dakle, tetka djece! Obitelj Poborsky trenutno šeće uskom rovinjskom ulicom, naoružana stvarima koje nedvojbeno asociraju da se obitelj vraća s plaže. Otac jednom rukom bilježi stvarnost foto aparatom, dok drugom rukom radi istu stvar, no s video kamerom! Vrlo je spretan, te izaziva divljenje svoje obitelji, a posebice djece. Idilu češke obitelji Poborsky prekida najmladja kćerka, Jana, kad padne na pod, kao pokošena, te ispusti zapomagajući krik, držeći se rukama za trbuh.
- Gladnaaaaaaa saaaaaaaam!!!!! – urlikne Jana.
Odmah potom, starija kćerka Olga padne na pod, a kako je duplo starija od svoje sestre Jane, ispusti I duplo jači krik. Ne prodju niti dvije sekunde, a ista se stvar dogodi sa sinom Patrikom. Patrik je duplo stariji od Olge, pa je njegov krik I duplo jači od njezinog. S obzirom da je Patrik muškog spola, krik poprimi još I dodatni intenzitet. Otac se panično osvrne oko sebe, a nedugo zatim panika nestaje, jer je u daljini uočio konobu! Nije ga toliko razveselila činjenica postojanje konobe u neposrednoj blizini, već njezino ime, koje je doista privlačno I orginalno – „Najjeftinija konoba u galaksiji“.
Obitelj Poborsky sjedi za stolom „Najjeftinije konobe u galaksiji“. Jana, Olga I Patrik su iznemogli, blijedi, na rubu dehidriranosti. Brkati konobar donosi pola litre mineralne vode I šest čaša. Otac pravedno rasporedi sadržaj boce u čaše – svakom nešto manje od decilitra! Kad iznemogla Jana krene piti iz svoje čaše, s tendencijom da to učini na eks, otac je zaustavi I ukori:
- Jano, kćeri moja najmladja… Uskoro će stići ribe I krumpiri, a poslije njih ćeš biti žedna! Sada se malo smiri I uštedi vodu, kako bi je popila nakon što pojedeš ribu I krumpire. Voda je izvor života!
Brkati konobar se vraća za stol, noseći ribu I krumpire. Radi se o porciji papalina, kojih je otprilike petnaestak na plastičnom tanjuru, no zato je tu gotovo dvostruko više krumpira u obliku pomfrita, takodjer na plastičnom tanjuru. Na svakom je tanjuru po šest čačkalica. Otac se obraća obitelji:
- Molim vas da ne jedete riblje glave. Jedan prijatelj mog prijatelja to je učinio prije par godina. Nekoliko dana poslije je umro!
Kreće gozba obitelji Poborsky! Svi pažljivo skidaju glave s papalina. Dok otac jede, još jednom proučava cjenik onoga što je naručio. Evo kakve su cijene u „Najjeftinijoj konobi u galaksiji“:
papaline – 8 kn
pomfrit – 6 kn
mineralna (pola litre) – 5 kn
- Pa I nije baš jeftino… - reče sumnjičavo otac.
Situaciju za stolom obitelji Poborsky promatraju dva mladića iz Zagreba, Jadranko I Sirup, dok ispijaju tko zna koje Guiness pivo. Dečki su podjednako pripiti. Jadranko zapali cigaretu, crni Davidoff, pa pogleda u Sirupa:
– Jesi čuo za one Poljake koji su uspjeli prešverati tri kokoši u autu? Bili petnaest dana kod frendice od mojih straraca na moru, na gornjem katu. Svaki peti dan prikolju kokoš I onda je pet dana žderu! A?
- Zakon! Ajmo još po pivo. Ajmo se razvalit od alkohola! Možda nam padne na pamet kak da se obogatimo! – reče Sirup I pozove brkatog konobara.
Sigurno ste primjetili riječi Guiness I crni Davidoff u tekstu iznad! Jadranko I Sirup su tipični Hrvati – nemaju I ne mogu! No, svejedno, premda I makar – ima se za skupo pivo I još skuplje cigare!
Obitelj Poborsky završila je s objedom, te sada slasno ispija mineralnu vodu, kako bi utažili žedj prouzrokovana slanom ribom I slanim krumpirima. Na tanjuru na kojem nekoć bijahu papaline, ostalo je petnaestak glavi pojedenih riba. Otac pozove brkatog konobara, te zatraži račun, a ostatku obitelji kaže da polako krenu kućama, na onu foru: „stići ću vas već…“ Obitelj odlazi, otac ih prati pogledom, a dok zamaknu iza prvog ugla, on halapljivo I s nevjerojatnom brzinom strpa onih petnaest glava malih papalina u usta I proguta ih, bez nepotrebnog žvakanja! Račun objeda obitelji Poborsky iznosi 19 kn, pa otac daje konobaru 20 kn, jer nažalost, novčanica od 19 kn ne postoji, a niti otac nema toliko kovanica. Otac pričeka brkatog konobara da mu donese još onu jednu kunu ostatka. Nju uredno pospremi u pretinac novčanika predvidjenom za kovani novac, ustane I napusti „Najjeftiniju konobu u galaksiji“.
Skoro će ponoć. Sirup I Jadranko sjede na istom mjestu na kojem smo ih ostavili prije pet sati, s tom razlikom da su sada peterostruko pijaniji. Vidi se da su obilno pojeli sira, pršuta I maslina, te platili peterostruko više od češke obitelji Poborsky. Alkohol je u njima probudio maštu. Pjevaju pjesme za koje možemo pretpostaviti da su ih izmislili na licu mjesta.
Na terasu „Najjeftinije konobe u galaksiji“ dolazi njihov prijatelj Kemija, s ogromnim jointom u ruci. Sjeda za njihov stol I pruži im joint. Kreće uništavanje lakom drogom. Kemija uzme ostatk pršuta I sira s tanjura, tako da na njemu ostanu samo dvije masline – crna I zelena. Potom iz džepa svoje jeftine košulje izvadi malu bočicu, koja neodoljivo podsjeća na bočicu za kapi for nos ili kapi za oči. Ponosno pokaže Sirupu I Jadranku:
- Dajem svakom po sto kuna ako probate ovo.
- Opako… A koji je to kurac?
- Nešto sam kemijao danas. Mene nije puklo, al možda vas bude.
Sirup I Jadranko zadovoljno otvore oči, više zbog činjenice da stvar možda puca, nego zbog onih sto kuna nagrade. Kemija polagano otvori bočicu, no onda se dogodi nešto vrloo neočekivano! Sirup na ulici primjeti policijsku ophodnju, krene panično gasiti joint, a Kemiji ispadne bočica čiji sadržaj iscuri na tanjur, po crnoj I zelenoj maslini. Dvojica policajaca ih pogledaju, a dečki naprave onaj najgluplji prvoloptaški potez – počnu nevino fućkati neku poznatu melodiju gledajući u nebo, tako da nadmudre dečke u plavom koji produže ulicom. Kemija je nesretan jer je njegova tekućina nepovratno izgubljena na tanjuru sa crnom I zelenom maslinom.
- Ma boli te, smućkat ćeš opet. – reče Sirup I pojede crnu maslinu.
- Ma da, budeš već… - reče Jadranko I pojede zelenu maslinu.
- Ne kužite… Nemam više love za sastojke. – tužan je Kemija.
Iznenada Jadranko ustane, potpuno je trijezan, svjež, odmoran, prepun pozitivne energije. Vikne brkatom konobaru:
- Pusti Motorhead!!!
Začuju se prvi taktovi megahita „Ace of Spades“ I Jadranko krene divljati terasom konobe. Njegova je energija doista nevjerojatna, ne samo zbog količine koju proizvodi, već I zbog svoje silne pozitivnosti. Na refrenu pjesme Jadranko može skočiti I do deset metara u vis, a kada imitira zračni solo savija se poput gume. Kemija ga gleda I ne može vjerovati što se dogadja, pa pogleda prema Sirupu, kako bi novonastalu situaciju prokomentirao s njim. No, Sirup se takodjer promijenio – gleda ispred sebe s osmijehom od uha do uha, dok su mu kapci napola zatvoreni. Takodjer uživa u hitu Motorheada, no na vrlo drugačiji način. Naime, njegova glava kima naprijed–nazad, otprilike četiri puta sporije nego što bi to treba činiti, obzirom na tempo I ritam kompozicije.
Oko devet sati ujutro situacija je ostala nepromijenjena. Još uvijek trešti ista pjesma, dok Jadranko skače poput Spidermana po terasi, a Sirup sjedi za stolom s istim onim pokretima glave, kao I smiješkom veličine Otranskih vrata. Kemija kljuca pokušavajući odbiti san. Pri jednom desetmetarskom skoku, točnije rečeno u njegovom zenitu, Jadranku se promijeni izraz lica I postane isti onakav kakav je I bio prije nego je pojeo zelenu maslinu. Krene padati s visine od deset metara I pri doskoku se poprilično razbije I ispusti bolni krik. Istovremeno, promijeni se izraz lica na Sirupovom licu I postane isti onakav prije nego je pojeo crnu maslinu. Sada obojica izgledaju kao da su se probudili iz predivnog sna, pogledaju se, pa istovremeno izuste:
- Jebote! Kako puca!
Kemija ih naizmjenice gleda, pa presretan zaključi:
- Zelena diže! Crna spušta! Jel dobro?
- Imaš još?
- Bit će, bit će… Dakle, stvar je u maslinama… To mi je falilo u formuli!!!
2. NARKOTURIZAM: ZELENA MASLINA DIŽE! CRNA MASLINA SPUŠTA!
Na ulaznim vratima piše: „Ured glavnog gazde za pitanja I probleme turizma“. Uskoro vidimo I prostoriju – doista spektakl od kiča I neukusa! Ribarske mreže po zidovima, luster u obliku hobotnice, tepih s imitacijom morskog dna, kutija za spise u obliku ribarskog čamca, da ne nabrajam više, jel mi se povraća…
Za radnim stolom sjedi glavni Gazda za pitanja I probleme turizma. Preko puta njega su Sirup, Jadranko I Kemija, pristojno odjeveni. Sastanak je u tijeku.
- Zelena diže, a crna spušta, kažete… - zaključi Gazda.
Kako je Jadranko verbalno najjači, on drži prezentaciju:
- Gospodine Gazda, razmislite… Ovako više ne može, pa mislim ovi Česi, Poljaci, Slovaci, Madjari, pa to ništa ne troši. Jučer smo ih vidjeli u „Najjeftinijoj konobi u galaksiji“. Gazda Brko je bio očajan, nemre se pokrit s njima… S narkoturizmom će nam ostavit će hrpu love. Oni!!! Osim toga, brzo će se pročuti vani za cijelu stvar. Pogledajte primjer Amsterdama. Zašto se I mi ne bi ugledali na razvijeni Zapad?
- Zapad, kažete…
- Da, Europska Unija I to… Možda nam se zbog svega vrate Englezi, Francuzi I Nijemci! Potrebno nam je, za početak, samo pet tisuća eura. S time ćemo proizvesti dovoljno tekućine za deset tisuća tona maslina… Možete sami izračunati koliko je to novaca. Dobit dijelimo na četiri dijela, 25 posto svakome.
- 25 posto, kažete… A odakle vam deset tisuća tona maslina?
Trojka s idejom se medjusobno pogleda. Sada više nemaju ideju. Sumnjičavi su, malko I prestrašeni. Jadranko I Kemija kimnu glavama Sirupu, u smislu „ti mu reci“. Sirup proguta knedlu:
- Mislili smo ih ukrast iz tvornice maslinovog ulja, prije nego što od maslina naprave maslinovo ulje!
- Iz tvornice, kažete…
- Da…
Gazda ustane, uključi ventilator koji umjesto klasičnog propelera na elisi, ima tri glave morskih pasa. Gazda naglasi:
- Krasti masline iz tvornice nije najbolja ideja. Zašto? Zato što je to kradja! Do maslina moramo doći legalnim putem! Kako? Treba napasti seljake maslinare, treba vratiti desetinu državi, kako je bilo u feudalizmu! Do pet poslijepodne promijenit ćemo zakon I već za koji dan imat ćemo deset tisuća tona maslina, a vama ću dati pet tisuća eura da proizvedete tekućinu! Eto…
Nije potrebno opisivati kolika je količina sreće na licima Sirupa, Jadranka I Kemije, dok se srdačno rukuju s Gazdom po obavljenom poslu. Naposlijetku im Gazda pruži vizitku I doda:
- Ovo je vizitka mog dobrog prijatelja I poslovnog partnera Jovana… Srbin je, ali dobro radi. Posjetite ga za tri sata u njegovoj marketinškoj agenciji. Zašto? Jer bez dobrog marketinga nema uspjeha! Ja ću mu sve objasniti I izložiti u pismu kojeg ću poslati kompjuterom! Danas se sve može preko kompjutera! Znate li vi koliki je internet?
Trojka naših prijatelja/glavnih junaka, pozitivno, te istovremeno kimne glavama. Internet je doista ogroman!
Velika zgrada na čijem se vrhu nalazi ime marketinške agencije: „Jovan I Sin Worldwide“. Na trećem katu upravo je završio sastanak Sirupa, Jadranka I Kemije s ljudima iz agencije. Pada srdačno rukovanje, kao I gomila ljubaznih kimanja glavama, uz neizbježne umjetne smiješkove. Gazda Jovan zaključuje:
- Gospodine Kemija, najbitniji input koji ste mi dali o ovom proizvodu jest da ubija apetit! To će biti osnovna vodilja naše kampanje.
- Kako vi kažete gospon Jovan. Vi znate najbolje.
Kad naša trojka napusti prostoriju, gazda Jovan upita svoju asistenticu:
- Šta reče Gazda? Koliki je budget za ovu reklamu?
- Sto tisuća eura.
- Spoji mi Lovca na telefon.
Uskoro se začuje glas producenta s druge strane. Vidimo ga u šumi s puškom kako lovi životinje.
- Zdravo prijatelju, Jovan ovdje. Imam neku reklamu, treba za dva dana biti gotova. Nije neki budget, ali snaći ćeš se ti.
- Koliki je budget?
- Pedeset somova.
- Snaći ću se.
Ostajemo s Lovcem u šumi koji zove redatelja:
- Čuj, imam neku žbuku… Trebalo bi već sutra snimati.
- Koji je budget?
- Ma ništa, petnaest tisuća eura.
- Požbukat ćemo nešto u jednom kadru na beti iz ruke bez rasvjete I pravih glumaca.
- Ma naravno, koliko para toliko muzike!
- Daj mi tri soma honorara I to je to!
- Nema problema.
Ostajemo s redateljem u njegovom stanu. On zove drugog, mnogo mladjeg redatelja, te mu se obrati:
- Bok, buraz, imam žbuku za tebe!
- Koliki je budget?
- Ma, ništa… Sedam somova!
- A nije nešto, ali zakopat ćemo!
- Daj mi soma I sve je na tebi!
- Može!
Laboratorij u trošnoj kućici kemijinog oca. Kemija mućka epruvete, dok mu Jadranko I Sirup asistiraju.
- Yo, upalit ću televizor! Sad će naša reklama! – reče Sirup, pa izgovoreno I učini.
Vidimo udarnu vijest na dnevniku. Ono što spiker izgovara, vidi se televizijskim snimkama:
- Prosvijedi maslinara I dalje se nastavljaju, od Savudrije do Cavtata. Maslinari su ogorčeni zbog desetine! Savez sindikata maslinara poslao je I protestno pismo Vladi, naslovljeno kao: „Ljudi, pa jeste li vi pukli? Pa ne živimo u srednjem vijeku!“ Vlada im odgovara pismom naslovljenom kao: „Sve se vraća sve se plaća!“ Reagirale su I nevladine udruge, no državni vrh odgovara kratko, jasno I jezgrovito: „Tako mora biti!“ U nekim mjestima u Dalmaciji izbili su I žestoki sukobi s policijom, a desetine maslinara je privedeno. Da li se ovo mora dogadjati u srcu turističke sezone I koliko je… Prekidamo program zbog važne reklame!
Reklama je vrijedjanje žbuke, gore od svih deterdženata, uložaka I pasti za zube zajedno! No, vidi iznenadjenja! U glavnoj je ulozi čovjek s početka priče – Čeh Poborsky, koji se obraća puku na češkom:
- Još do jučer smo se moja obitelj I ja osjećali loše na hrvatskom Jadranu! Sve nam je bilo skupo I bezperspektivno. Često smo mislili I na smrt! No, onda se, iznenada, sve promijenilo! Sasvim slučajno otkrili smo čarobne masline I naš se život u potpunosti promijenio, tako da se svi slažemo u stavu da ćemo se do kraja života vraćati na hrvatsko more! Po cijeni od samo jednog eura možete kupiti zelenu maslinu za vašu djecu. Pogledajte ih sada! (vidimo njegovo troje djece kako u mjestu skaču u moru, leteći desetke metara u vis, te kako padaju nazad, izvodeći različite nevjerojatne akrobacije u zraku s ludjačkim smijehom). Takodjer, po cijeni od jednog eura možete kupiti I crnu maslinu za sebe. Pogledajte sada nas! (vidimo oca Poborskog, njegovu ženu I sestru kako sjede na gumenim foteljama I plutaju morskom pučinom. Razvaljeni su kao što je Sirup bio, one revolucionarne noći u „Njjeftinijoj konobi u galaksiji“). Kamera se udaljava od obitelji Poborsky, dok spiker izgovara:
- Čarobna maslina! Čarobno ljetovanje! Od sutra na svim tržnicama, od Savudrije do Cavtata, po cijeni od samo jednog eura. I ne zaboravite, čarobna maslina ubija bilo kakvu volju za hranom I pićem!
Sirup, Jadranko I Kemija se zadovoljno pogledaju. Uspjeli su!
Već sljedećeg jutra stvorili su se ogromni redovi na jadranskim štandovima, kako bi turisti kupili čarobne masline. Nije niti čudno, jer samo te večeri reklama se na televizijskim postajama emitirala oko tri stotine puta, na radijskim oko tisuću puta. Tijekom dana izašli su oglasi u svim novinama I to na naslovnim stranicama, a diljem Jadrana postavljeno je oko sedam tisuća jumbo plakata. Najorginalniji vid reklamiranja maslina ipak se dogodio kad su dva vojna aviona ispisala reklamni slogan „Čarobna maslina ubija apetit!“. Masline su pucale, isprva češke, slovačke, poljske I madjarske turiste. Poslije su se pridružili Talijani, Slovenci, kao I neki domaći turisti, a Jadranom je zavladala kolektivna histerija. Stariji su kljucali razvaljeni po plažama, dok su mladji skakali morem – rekord je zabilježio stanoviti poljski tinejdžer koji je skočio 47 metara u zrak! O njemu je jedna poljska televizija snimila prilog za dnevnik. Poslije toga, došle su I ostale televizije, te snimale priloge o nesvakidašnjem dogadjaju u Hrvatskoj. Glas je došao I do Zapadne Europe, a nije mnogo prošlo dok se na našem moru nije pojavio CNN. Uskoro su se na Jadran počeli vraćati Englezi, Nijemci I Francuzi, a potrošnja maslina je premašila sva očekivanja. Od trošne kućice u kojoj su Sirup, Jadranko I Kemija počeli proizvodnju maslina koje pucaju, razvio se tajni laboratorij pod zemljom koji je zapošljavao preko dvije tisuće radnika, a naša trojka se toliko obogatila, da nisu niti znali da u svijetu postoji tolika količina novaca. Nakupovali su gomilu kuća na moru, vozne parkove, skupa odjela, jahte, a svaki je imao I svoj privatni avion. Otmjene kurve I kvalitetan kokain ne treba ni spominjati. U samo mjesec dana, Sirup, Jadranko I Kemija, došli su s totalnog dna na totalni vrh. Maslinari su se bunili još nekoliko dana, a onda su se povukli, jer im je dano obećanje za nekakvu naknadu od 0,001% od prodaje maslina. Naciji se vrlo brzo obratio I predsjednik sljedećim pohvalnim riječima:
- Vidite da I mi možemo. Da I mi imamo nevjerojatne mozgove. Samo nastavite tako I već sljedeće godine razjebat ćemo Španjolce, Grke I Talijane zajedno! Hehe!!! (zli smijeh)
I tako je Hrvatskom, nakon tisućljeća siromaštva, depresije I očaja, zavladala sreća, blagostanje I bogatstvo…
3. ČELIČANE NA OTOCIMA, POŽARI NA OBALI I SURFANJE NA JADRANU
Sljedeće godine…
Ispred najveće vile na Jadranu nalazi se najveći bazen jugoistočne Europe, a pokraj bazena sjede tri najbogatija gradjana Hrvatske. Njihovo ogromno bogatstvo uključuje i neke od okolnih država. Nije teško pogoditi kako je riječ o Sirupu, Jadranku I Kemiji. Oko njih su bijele pješčane kule, no nisu izgradjene od pijeska, nego od visoko kvalietnog kokaina. U bazenu se kupa dvadeset golih otmjenih kurvi, svih rasa, vjeroispovijesti I nacija, a jedna kurva ima I tri sise. Uokolo bazena hoda nekoliko služavki koje poslužuju ekipu perverznim koktelima, širokog spektara boja iz kojih se dimi. Kad malko bolje pogledamo u trojicu prijatelja možemo primjetiti da se Sirup operirao u crnca.
Sirup, Jadranko I Kemija se istovremeno okrenu iza sebe, jer začuju zvuk helikoptera koji se spušta na vilu. To je helikopter glavnog Gazde za pitanja I probleme turizma. Gazda izlazi iz helikoptera I mahne dečkima. Gazda izgleda zabrinuto…
Soba za sastanke u vili veličine je omanjeg sela. Za ogromnim stolom radijusa cca. 150 metara sjede Sirup, Jadranko, Kemija I Gazda. Gazda je izvadio hrpetinu papira, a trojka je spremna saslušati njegovo izlaganje. Kako je svaki od spomenute četvorke, medjusobno udaljen jedan od drugog za četvrtinu stola, tako ih konobar poslužuje brzim motorom marke Harley Davidson, a zbog takve udaljenosti ekipa će medjusobno komunicirati megafonima. Gazda posloži papire, pa uzme megafon:
- Drage kolege, situacija je toliko kritična da je postala alarmantna! Na našoj obali je dvadeset osam milijuna turista, a u ostatku Hrvatske još dodatnih deset milijuna. Dakle, to je trideset osam milijuna turista iz svih krajeva Europe, koji spavaju u parkovima, na klupama I drveću, u osobnim automobilima, kamp prikolicama I tegljačima, zatim na dječjim igralištima, u tvornicama, na smetlištima I da ne nabrajam dalje. Naši ljudi više ne mogu hodati od njih, previše je posla, rade ko crnci, I svi su jako bijesni! Narod traži rješenje! Ako nešto ne smislimo u sljedećih nekoliko dana, imat ćemo krizu, nerede, izgubit ćemo izbore – posljedice mogu biti katastrofalne!
Gazda posegne za čašom, pa tu svoju priliku ugleda Jadranko:
- Mogli ste se I bolje pripremiti! Pa toliko ste prošle godine zaradili od narkoturizma da ste ovakvo nešto mogli I očekivati! Država je mogla izgraditi par omanjih gradova na moru, podići umjetne otoke, a u krajnjoj liniji moglo se nešto napraviti I pod zemljom!
- Tako je! – sada I Sirup uzme megafon – Mogli ste, naprimjer, ljudima osigurati nekakve male letjelice, da uopće ne moraju hodati!
- A tko si ti? – upita Gazda.
- Pa Sirup!
- Kako si sada crnac?
- Operirao sam se prošle zime u Švicarskoj.
- Aha… - ova situacija Gazdi je vrlo nejasna, pa se on vrati na prvu temu - Znam ljudi, potpuno ste u pravu! Predvidjeli smo situaciju, nismo se pripremili, trebali smo ranije razmišljati o tome. Što da vam kažem nego da smo zatečeni I iznenadjeni.
- Pa ukinite narkoturizam I evo rješenja! Ja se neću buniti… – dodaje Kemija.
- Ni za živu glavu. Narkoturizam nam donsi 95% svih hrvatskih prihoda. To je ravno samoubojstvu! To bi bilo kao da ukinemmo novac! To je postao hrvatski brand! Poznati smo po njemu u svijetu kao I Etiopija po gladi! Nama samo treba da otjeramo cirka 20 milijuna stranih turista, tako da naši ljudi imaju mjesta za hodanje, prolazak I normalan život. Tu prije svega mislim da ljudi manje rade – pa nismo mi Japanci! Zato sam I došao, da nadjemo rješenje… - Gazda spusti megafon I pogleda u Jadranka, koji se dosjetio:
- Bacite atomske bombe na Rijeku I Split!
- Nemamo atomske bombe. A I da imamo – pobit ćemo naše ljude!
- Stavite otrov u vodovod!
- Nemoguće! Ponavljam još jednom, pobit ćemo I naše ljude! – Gazda sada pogleda prema Sirupu, koji mu se odmah obrati pitanjem:
- Odakle je došlo najviše turista?
- Evo samo da nadjem papir… Dakle, situacija je sljedeća: Njemačka s Austrijom 27%, Velika Britanija 20%, Francuska 18%, Rusija 10%, Češka 7%, Italija 6%, Nizozemska takodjer, Poljska 4% itd.
- Objavite rat Njemačkoj, Britaniji, Francuskoj I Rusiji, pa će ovi odavde zbrisat!
- Kolega Sirup, znate da je to nemoguće. Njih je sto puta više I imaju bolje oružje!
- Pa mislim, toliko smo zaradili od narkoturizma da I mi možemo kupiti dobro oružje! Probajte još nagovoriti Amerikance, Arape I Kineze da stanu na našu stranu, pa ćemo ih razbit! Treba ići na blitzkrieg!
- Ljudi treba smisliti nešto što ne izgleda kao planirano, već da izgleda kao slučajno, kao da se naprimjer, dogodi potres… - Gazda spusti megafon. Negativno kima glavom. Zabrinut je.
Sirup ustaje sa stolca. Izgleda kao da se sjetio nečeg revolucionarnog:
- Ljudi! Kako smo glupi! Pa zapalimo obalu, podmetnimo ogroman požar, od Savudrije do Cavtata. Panika će zavladati! Zbrisat će svi! U medijima možemo sve dodatno preuveličati, šta ja znam… Prvi dan ogromnog požara izgorilo pola milijuna Engleza, medju ostalima princ Charles, te David Beckham I Victoria s djecom! Možemo na televiziji prikazati male Beckhamove od ugljena!
- Zanimljiva ideja – Gazda se konačno odobrovolji – Ali, ponukan iskustvom, moram naglasiti da se ipak bojim njezine učinkovitosti!
Sirup, Jadranko I Kemija sumnjičavo ga pogledaju, a Gazda nastavi izlaganje:
- Naime prije nekoliko dana buknuo je poprilično velik požar kod Primoštena I znate što se dogodilo? Prije nego što je vatrogascima uopće dojavljeno da krenu u akciju, strani turisti su se organizirali, te u roku od sedam minuta ugasili požar! Isti ludjaci još su isti dan očistili sav pepeo, sankcionirali štetu I posadili novo drveće!
Sada Kemija ustane. Izgleda kako se I on sjetio nečeg revolucionarnog, uzme megafon, te se obrati Gazdi:
- Koliko nam treba da izgradimo dvadeset čeličana?
- Pa koliko se ja razumijem u gradnju čeličana, cirka pola godine.
- Previše! A možemo li kupiti gotove čeličane?
- Hm… mogli bi probati u Bosni, tamo ionako ništa ne rade, stoje bezveze.
- Koliko nam treba da ih prebacimo ovamo?
- Pa koliko se ja razumijem u prebacivanje čeličana iz Bosne, cirka tri dana, možda četiri, ono… dok se s Bosancima dogovorimo oko cijene. Nego, kolega Kemija, čemu ta pitanja?
- Dragi gospodine Gazda, kako ne razumijete? Prebacimo dvadeset čeličana iz Bosne I postavimo ih na sve veće otoke: Krk, Rab, Pag, Cres, Lošinj, Kornati, Dugi Otok, Hvar, Brač, blablabla… Upogonimo ih I proizvodimo čelik, kojeg kasnije izvozimo, no nije u tome stvar! Stvar je da će otpad svake tvornice čelika nevjerojatno zagaditi more! Mi još dodatno možemo ispuštati neke gadne tvari u more… Po mojem predvidjanu, za nekoliko dana more će biti potpuno crno, nevjerojatno masno, poprilično ljepljivo, s ogromnom količinom najodvratnijih stvari na njegovoj površini! Ako to ne otjera turiste onda ne znam što će!
Gazda je vrlo zadovoljan idejom. Kima pozitivno I samo ga još nešto brine:
- A naši ljudi? A mediji? Kako ćemo objasniti ljudima zagadjenje? Što ćemo reći medijima?
- Osobno ću se potruditi da izmislim filter za čišćenje mora, a vi ćete mi nababaviti novac za projekt! – reče Kemija I prepusti riječ Jadranku:
- S medijima ćete lako! Samo im zaprijetite da ako napišu bilo što negativno o čeličanama, ukinut ćete im reklame za narkoturizam. Ionako svi žive od reklame za narkoturizam! Nitko nema hrabrosti to učiniti – izgubit će hrpu love.
- Tako je! Nitko nema muda u ovoj zemlji! – zadovoljno će Gazda – stvar treba okrenuti naopačke. Treba sazvati konferenciju za medije I objasniti im da su čeličane na Jadranu zapravo nevjerojatno dobra stvar za našu zemlju! Moja ekipa će već smisliti formu I sadržaj. I, dragi prijatelji, ništa danas nema bez marketinga, zato trebam Jovana da smisli kampanju za čelik!
- Mislim da smo pronašli rješenje – reče Sirup – ali, ja bih svejedno zapalio obalu, da budemo sigurni! Taj dan kada se svečano upogone sve čeličane I krenu s proizvodnjom, nekoliko kanadera trebalo bi zaliti benzinom obalu, od Savudrije do Cavtata. Poslije je dovoljno upaliti jednu šibicu!
Gazda zadovoljno kima glavom, jer ideja je potpuna I zaključena. Počinje pospremati papire u aktovku, a Jadranko ga upita:
- Nego, gospodine Gazda, jeste li za malo kurvi I kokaina?
- Naravno, mladiću. No, dajte mi pola sata vremena da kompjuterom pošaljem naše zaključke u svoj kabinet, te u „Jovan I Sin Worldwide“.
I tako je počeo dvodnevni tulum ispred najveće jadranske vile, na kojem je potrošeno oko deset kilograma kokaina, uz nebrojeno mnogo spolnih odnosa s otmjenim kurvama. U suton, drugog dana došlo je I vrijeme da razvaljena četvorka malko odmori, kao I da pogledaju televizijski program, kako bi vidjeli što su smislili ljudi iz Gazdinog kabineta, te carska marketinška agencijna, „Jovan I Sin Worldwide“.
Sirup pritišće dugme na daljinskom upravljač, a ispred vile se podiže gigantski LCD monitor, veličine 160 x 90 metara. Izranja poput monolita iz „Odiseje“. Uskoro se pojavljuje slika na monitoru. Predsjednik se obraća naciji iz svoje ljetne rezidencije:
- Dragi moji, kao što znate, u samo godinu dana, zahvaljujući šačici hrabrih I maštovitih ljudi I njihovom projektu narkoturizma, postali smo vodeća turistička zemlja u Europi. U samo godinu dana svrstali smo se bok uz bok s najbogatijim zemljama Europe. Ali, obećajem vam da nećemo stati! Osim turizma, osnažit ćemo I industriju I bit ćemo najjači! Već sljedeće godine razjebat ćemo Britance, Nijemce I Skandinavce! Trenutno razmatramo koju industrijsku granu trebamo ojačati! Laku noć.
Nakon predsjednikovog obraćanja naciji, krenu reklame. Prva je, naravno, proizvod agencije „Jovan I Sin Worldwide“, koja je, kao I obično vrijedjanje žbuke!
U kadrovima vidimo dokumentarno snimljene kadrove: Jumbo jet, Eiffelov toranj, najnoviji Mercedes, Brooklyn bridge, japanski brzi vlak, Zagrepčanka, Space shuttle… Tako traju ti, potpuno bezveze, nabacani kadrovi, uz neizbježnu, megaljigavu glazbu, a onda se u kadru pojavljuje klinka s plišanim grizlijem u ruci, te se nevjerojatno loše obrati kameri:
- Pitala sam tatu što povezuje sve ove stvari I on mi je rekao da je to čelik. Sada I ja znam da je u čeliku budućnost!
Tata sjeda pokraj nje, pomiluje je po kosi, pa se I on obrati kameri, još lošije nego ona:
- Tako je! Čelik nam je potreban koliko I voda! Proizvodimo čelik! Neka budućnost počne!
Potom se pojavi logotip – riječ čelik ispisana je preko cijelog ekrana, dok ženski glas izgovara slogan:
- Željezo se kuje dok je vruće!
Gazda pogleda Sirupa, Jadranka I Kemiju, te zaključi:
- Odlično!
Već sljedećeg dana Hrvatska je kupila od susjedne Bosne dvadeset čeličana. Tamo su ih rastavili na dijelove I s otprilike sedamdeset tisuća kamiona prebacili na hrvatske otoke, na kojima je počelo sastavljanje istih. Kao gljive poslije kiše nicale su „Čeličana Mljet“, „Čeličana Pag“, „Čeličana Kornati“, „Čeličana Korčula“… Najviši državni dužnosnici su ih otvarali, uz prisustvo mase oduševljenog domaćeg naroda, kojem je već bila skrenuta pozornost od problema 38 milijuna stranih turista, zbog kojih su previše radili I od kojih nisu mogli hodati. Glavni gazda za pitanja I probleme turizma bio je vrlo zadovoljan, jer je uspješno riješio problem. Sirup, Jadranko I Kemija nagradjeni su popriličnom količinom novaca, jer su, uvelike, svojim vrhunskim idejama I orginalnim zamislima, pomogli u iznalaženju rješenja.
No, onda je ideja krenula po zlu! U cijelosti prenosimo izvještaj kojeg je Gazda slao predsjedniku preko kompjutera, pa će vam biti jasna kronologija dogadjaja:
03:00 – s devet hrvatskih uzletišta upravo poleće osamnaest kanadera punjenih benzinom. U sljedeća četiri sata svaki kanader obavit će sedamnaest letova.
04:00 - sve ide po planu.
05:00 – sve ide po planu.
06:00 – sve ide po planu.
06:50 – obavljen I posljednji, 306. let kanadera.
07:00 – kompletna hrvatska obala je zalivena benzinom.
07:01 – turist iz Srbije, namjerno baca opušak u Savudriji. Vatrena stihija kreće na jug.
07:01 – turist iz Crne Gore namjerno baca opušak u Cavtatu. Vatrena stihija kreće na sjever.
07:05 – turisti na krajnjem sjeveru I na krajnjem jugu Jadrana pokušavaju bezuspješno ugasiti požar, a 17 ih napušta zemlju.
07:30 – vatrena stihija se spaja kod Zadra. Gori cijela obala. Turisti bezuspješno pokušavaju ugasiti požar I još ih 57 napušta zemlju.
07:45 – još 22 strana turista odlaze iz zemlje.
07:50 – sve je veći broj turista koji napuštaju zemlju.
07:55 – podiže se raspoloženje hrvatskog naroda, jer sve više stranih turista napušta zemlju. Još pet minuta do puštanja čeličana u pogon. Sve ide po planu.
07:58 – u samo 53 minute Hrvatsku napustilo preko 250 stranih turista. Situacija se razvija bolje I od najboljeg predvidjanja. Čekajte samo da pustimo čeličane u pogon!
08:00 – sinkrono u pogon puštamo 20 hrvatskih čeličana koje počinju s proizvodnjom.
08:05 – već se vide prve crne mrlje oko hrvatskih otoka.
08:15 – strani turisti zbunjeni zagadjenjem mora. U samo 75 minuta zemlju napustilio preko pet stotina stranih turista. Vatrena stihija diljem Jadrana bukti. Samo je još najuporniji turisti pokušavaju ugasiti. Crna mrlja sve je veća.
08:30 – iz nepoznatih razloga more je sve više valovito. Ne znam zašto. Pitat ću nekoga.
08:45 – valovi dostižu visinu I do tri metra. Nitko ne zna o čemu se radi.
09:00 – valovi dosegli visinu od deset metara. Zapljuskuju obalu I gase požar.
09:15 – valovi dosegli 15-metarsku visinu. Vatre je sve manje.
09:30 - ogromni valovi u potpunosti ugasili požar.
09:45 – oko pet stotina stranih turista vratilo se nazad na Jadran, s daskama za surfanje.
10:00 – izgleda da tvornice čelika zajednički proizvode nevjerojatnu energiju koja stvara 15 metarske valove. Sve više ljudi surfa na valovima. More je u potpunost crno.
10:15 – plan propao!
Na ogromnom monitoru veličine 160 x 90 metara, ispred vile vidimo reportažu Sky Newsa s histeričnom voditeljicom, uz dokumentarne snimke:
- I kad smo mislili da je narkoturizam kraj I vrhunac hrvatske maštovitosti, tog malobrojnog naroda na zapadu Balkana, oni su nas opet iznenadili! Osim što su na najvećim hrvatskim otocima izgradili čeličane I tako povećali svoju izvoznu moć, tvornice im donose I dodatnu zaradu u turizmu. Pogledajte iza mene – energija koju stvaraju tvornice proizvodi valove, I do dvadeset metara visine, tako da je hrvatska postala raj za surfere! Pored postojećih 38 milijuna turista iz Europe, u protekla dva dana u zemlju je ušlo još dvadesetak milijuna turista iz Amerike, Japana I Australije, tako da je mjesta za surfanje sve manje. Iako je more potpuno crno, masno I ljepljivo, to nikome ne smeta – turisti, posebice ovi europski, uživaju u blagodatima valova. Sve se to dogadja s minimalnom štetom – do ovog trenutka poginulo je samo 37 surfera! U svakom gradu I selu niknulo je stotine prodavaonica u kojem se može iznajmiti daska za surf, za samo deset eura po satu, tu je I ogromna količina novootvorenih škola surfanja, kao i salona za skidanje morske masti s tijela. Nikome ne smeta niti što valovi razbijaju zidine Dubrovnika. Sve je skupa doista nevjerojatno! Hoće li Hrvatska nakon ovih briljantnih poteza biti primljena u Europsku Uniju prije roka, hoće li se nakon svega razviti još više I stati rame uz rame s Japanom?
Sirup isključi monitor. Isti se spusti pod zemlju. Jadranko pogleda u Kemiju koji slegne ramenima I reče:
- Zajeb…
Zazvoni Kemijin mobitel. S druge strane čujemo histeričnog Gazdu:
- Jeboti pas mater I tebe I tvoje čeličane! Zajebo si sve! Hoću do sutra nacrte filtera za čišćenje mora!
4. PANIKA POD MOREM: DUPINSKA KUGA
Na dnu smo Jadranskog mora. Nalazimo se ispred gradjevine na kojoj piše „Opća dupinska bolnica - Split“. Prolazimo kroz hodnike bolnice – izgleda da je dupine poharala neka opaka boleština – ribe leže na nosilima, gužva je ogromna, sestre trče na sve strane, a doktori operiraju na licu mjesta.
Uskoro se nadjemo u jednoj sobi na čijem krevetu zatičemo dijete dupina, a pokraj kreveta uplakanu majku I zabrinutog oca. Otac se zove Ivica I po njegovim modnim detaljima možemo zaključiti da radi neki važan posao. S druge strane kreveta nalazi se noćni ormarić na kojem je akvarij s hrčkom. Akvarij je zatvoren staklom sa svih strana, a ispunjen je zrakom. Hrčak divlja po onom svom kolutu. U sobu upliva doktor Dupin, ujedno I ravnatelj bolnice. Majka ga upita plačnim glasom:
- Doktore hoće li preživjeti?
- Hoće, hoće! Mlad je… Umiru samo stariji od dvadeset godina. Koliko je vama?
- Petnaest.
- Dobro je… I vi ćete preživjeti ako vas bolest uhvati!
Otac Ivica namjesti kravatu pa upita doktora:
- Kako možete biti sigurni?
- Oh, pa to ste vi, gospodine ministre. – zbunjeno će doktor dupin - Danas sam operirao 32 dupina. Svi mladji od 20 godina su živi, a svi stariji umru - točno 77 minuta nakon operacije!
- Kad je naš mali operiran? – panično upita otac Ivica.
Doktor dupin uzima karton, potom pogleda na sat, mjeri, računa, zbraja, oduzima, pa zaključi: - Prije 76 minuta I 45 sekundi, 46, 47, 48…
Otac I majka se panično okrenu prema satu. Kreće najneugodnije odbrojavanje u njihovim životima. Deset, devet, osam, sedam…Nula! Otac I Majka okrenu se prema sinu koji izdahne. Majka zaurla, Otac pogleda prema doktoru, doktor se zbuni, proguta knedlu. Traje neko vrijeme neugodna situacija, majka se baci na nepomično tijelo pokojnog sina ridajući suze. No, gle čuda, sin se probudi iz mrtvih, zločesto se nasmije I reče:
- Šala! He, he!
Majka mu odvali šamarčinu. Sin se rasplače. Majka ga odmah primi u zagrljaj I počne ga tješiti. Otac Ivan kimne glavom u smislu „a jest mi sin budaletina“. Hrčak počne divljati po akvariju. Izgleda da mu nije baš najbolje. Majka panično progovara:
- Jao, zaboravili smo hrčku promijeniti zrak! – majka ustane I krene žurno prema kućnom ljubimcu. Uzima akvarij, pa požuri prema umivaoniku. Tamo iz slavine pusti zrak, pa počne mijenjati hrčku nečisti zrak… Ministar Ivica obrati se doktoru, vrlo ozbiljno:
- Možemo li popričati nakratko?
Ravnatelj bolnice I Ministar nalaze se u bolničkoj kancelariji. Ravnatelj uzima s police dupinsku rakiju, natoči svakom po 0,5 u čaše. Ministar sjedne pokraj ravnateljevog stola I zapali cigaru, te ponudi ravnatelja:
- Hoćete I vi jednu? Poslao mi je prijatelj s Kube.
- Ne, hvala, prestao sam pušiti.
- Doktore, možete li pretpostaviti koji je uzrok ove epidemije? Stvar je već zabrinjavajuća. Javili su mi kolege iz Slovenije I Crne Gore da su I tamo zabilježeni prvi slučajevi ove boleštine.
- A Bosna? Moji su iz Bosne!
- Nemam nikakve informacije za Bosnu.
- Doista ne znam što bih vam rekao, osim da ovakva bolest nije poznata u dupinskoj povijesti. Ovo je nešto sasvim novo. Vrlo sam začudjen. Pazite, bolest se širi nevjerojatnom brzinom, a nije zarazna! Taj podatak zadaje mi strašne glavobolje… U samo 24 sata 40 mrtvih… Kao da je nešto…
- Što? – zabrinuto će ministar.
- Nešto mi je palo napamet… Kao da je nešto u moru, nešto na što nismo otporni, nekakva strana tvar…
- Mislite možda na kemijsko oružje? Hm… tko bi nas napao? Jedino Talijani, ali to nije njihov stil… Pa oni nikada u povijesti nisu bili u ratu! Dobro, prije 400 godina htjeli su napasti sjever Afrike, ali su odustali. – zaključuje ministar, te dodaje – Dajte mi, molim vas, još malo te rakije.
Nalazimo se ispred zgrade na čijem ulazu piše „Dupinsko Ministarsto Napada“. Zgrada se nalazi u širokoj prometnoj ulici. Vidimo gomilu prolaznika koji užurbano plivaju, neki se voze u suvremenim vozilima, dok se drugi, siromašniji, voze u kočijama koje vuku sabljarke i morski psi. Hobotnice I rakovi sakupljaju smeće s poda, dok se djeca dupini zabavljaju igrajući se manjim ribama, koje su njihovi kućni ljubimci. U neposrednoj blizini zgrade ministarstva nalazi se I ogromna kino dvorana ispred koje je plakat za najnoviji blockbuster u žanru filma katastrofe: „Veliko isparavanje“ – na crtežu vidimo kako se ocean isušio, na razinu od dva metra. Pokraj plakata stoji dupin-kolporter s novinama u ruci I viče:
- Panika! Dupinski Vjesnik, hrvatsko izdanje, najnoviji broj! Panika! Još deset oboljelih u posljednjih tri sata. Panika! Ministarstvo bolesti još nema odgovor, a kamoli lijek! Panika! Bolest se proširila na okolne države! Panika I tamo!
Dupini su zbunjeni I uplašeni. Majke odvode djecu kućama… Ulazimo u kancelariju Ministra napada, kod Ivice smo, a on nervozno pliva oko stola, te podiže telefonsku slušalicu I obrati se sekretarici:
- Spoji me s ministrom bolesti.
Uskoro se s druge strane začuje dupin Darko, ministar bolesti:
- Reci, Ivica…
- Darko, imamo li što? Da nisu Srbi možda?
- Ne, stvar je još gora… Dolazi odozgo!
- Ljudi?
- Tako je! Da ne povjeruješ!
- Ali, Darko, pa oni su neinteligentni do beskraja! Koji će kurac oni pod vodom? Zašto bi nas napadali?
- Znam sve… Ali, mislim da ovo ne čine namjerno.
- Pa onda su još gluplji nego što sam mislio!
Ministar napada spusti slušalicu I zamisli se…
Izlazimo iz mora. Vidimo čeličane na hrvatskim otocima koje bjesomučno rade, potom preko crnih, masnih I ljepljivih morskih valova dolazimo do spaljene obale. Tamo vidimo nevjerojatnu količinu surfera koji uživaju u ovom fenomenalnom sportu. Uskoro se nadjemo ispred vile, gdje sjede Sirup, Jadranko I Kemija. Trojka se zabavlja na uobičajen način – kvalitetan kokain I vrhunske kurve!
Na vilu se spušta Gazdin helikopter. Trojka pretrne od straha, a to se posebno odnosi na Kemiju, jer ništa nije učinio po pitanju izrade nacrta filtera za čišćenje mora. No, sve se promijeni kad ekipa vidi nasmijanu Gazdinu pojavu. Gazda u ruci drži dasku za surf, a odjeven je u surferski kombinezon I potpuno je crn I masan od zagadjenog mora!
Sada smo u onoj preogromnoj prostoriji za sastanke, a ekipa sjedi na starim mjestima I dovikuju se megafonima. Gazda, zbog masnog tijela, stalno curi niz stolac. Obrati se ekipi sljedećim riječima:
- Jeste gledali Sky jučer, ha? Ha, jeste vidjeli? Zvao me I predsjednik, odmah nakon priloga. Kaže, čestitam – spojili ste ugodno s korisnim, a ja mu odgovaram: „Industrijski turizam“. On misli da je sve ispalo namjerno…
Kemija se zbuni:
- Gazda, ništa ne kužim. Pa cilj nam je bio otjerati strane turiste da smirimo naše ljude, jer nemaju gdje hodati I previše rade. Sad se turista nakotilo duplo više?
- Pa u tome I je stvar! Turisti ne izlaze iz mora 24 sata! Neprekidno surfaju I nikad ne spavaju – valjda su svi na zelenim maslinama. Naši su ljudi konačno zadovoljni. Momci, napravili smo pravu stvar! Mi smo ubojiti tandem!
- A zagadjenje? – upita Kemija
- Ma kakvo zagadjenje? Proizvodnja ne smije stati! Već smo prodali dvije tisuće tona čelika na Bliski istok!
5. DRUGI SABOR JADRANSKIH DUPINA
Sabor jadranskih dupina napravljen je po nacionalnom ključu! Broj zastupničkih mjesta recipročan je broju dupina svakog jadranskog naroda, pa neki tu instituciju nazivaju i „Ujedinjeni narodni Sabor jadranskih dupina“. Sveukupno, zastupničkih je mjesta sto (100), a mjesta su rasporedjena po jadranskim državama, odnosno prema broju dupina svake od njih, na sljedeći način:
Italija – 49
Slovenija – 5
Hrvatska – 23
BIH – 1
SCG – 9
Albanija – 13
Nalazimo se ispred zgrade Sabora koja se nalazi 150 km sjeverno od talijanskog grada Barija. Ispred zgrade zaustavljaju se blindirana dupinska vozila iz kojih izlaze saborski zastupnici s tjelohraniteljima. Možemo vidjeti kako su na krovovima ostalih zgrada postavljeni dupini-snajperisti. Osiguranje je doista na visokoj razini. Preko puta zgrade Sabora vidimo dupina – kolportera, koji strahovito panično viče:
- Dupinski Vjesnik, talijansko izdanje, najnoviji broj! Totalna panika! Nakon 766 godina ponovo sazvan Sabor jadranskih dupina! To znači da je totalna panika! Broj žrtava nepoznate bolesti povećava se iz sata u sat! Umro I prvi dupin mladji od dvadeset godina! Hoćemo li nestati kao vrsta? Da li su političari smislili rješenje da se izbjegne katastrofa?
Uskoro se nadjemo unutar zgrade Sabora. Ispred govornice dopliva predsjedavajući – to je albanski dupin Kurteši, s bijelom kapiciom na glavi. Pokraj govornice stoje dva oveća dupina u spitkama, oko čijih je tijela omotana crvena traka s natpisom „redar“. Ostale narodnosti dupina, takodjer prepoznajemo po modnim detaljima, a neke I po ponašanju: Talijani nam upadaju u oči jer su, svi odreda, odjeveni po posljednjoj modi, neprekidno pričaju I glasno se smiju, Slovenci na glavama imaju svoje planinarske kapice, Hrvati su konzervativni tradicionalisti i odjeveni su u narodne nošnje, ovaj iz Bosne je samo jedan, I odmah upada u oči jer neprekidno puši, Crnogoraca je osam I svi spavaju, dok onaj jedan preostali Srbin, iz njihove labave federacije, ima šajkaču na glavi I kradomice pije dupinsku rakiju iz pljoske. Svaki narod ima svog predstavnika koji se obraća Saboru u ime svih njih. S Kurtešijem smo se upoznali, kod Talijana to je Franco, Slovenac je Aleš, Hrvat je poznati ministar napada, Ivica, Bošnjak je Samir, a predstavnik SCG je Srbin Miloš, pošto Crnogorci spavaju. Dupin Kurteši uzima riječ:
- Poštovani kolegice I kolege, saborski zastupnici Jadranskog mora! Prije 766 godina naši su se djedovi, po prvi puta u dupinskoj povijesti, sastali zajedno kako bi riješili problem koji je podjednako pogodio sve njih, bez obzira na nacionalnost I vjeroispovijest! Naši su djedovi uspješno riješili problem I ostali zlatnim slovima upisani u dupinsku povijest. Po njima se danas zovu naše škole, bolnice, tvornice, parkovi, stadioni, slastičarnice, ulice, trgovi, prilazi, avenije, aleje, bulevari, pa čak I neka sela, gradovi, a da ne spominjem…
Srpski dupin Miloš ispije gutljaj rakije, ustane I dobaci Kurtešiju:
- Daj Šiptar skrati! Predji na stvar!
Agresivnom Milošu obrati se redar:
- Kolega Miloš, zamolio bih vas za malo pristojnosti! Izvolite oslovljavati kolegu Kurtešija imenom!
Albanski zastupnici gnjevno gledaju prema Milošu, Hrvati kimaju glavama u smislu „kakav primitivac“, slovenski dupini odmahuju perajama, svi Crnogorci spavaju pa ništa ne kuže, a Talijani umiru od smijeha. Miloš spusti peraju, pa samo podigne njezin središnji dio I pokaže ga brojnim Albancima, koji ga potom prijeteći pogledaju. Kurteši ponovo uzima riječ:
- Kad su se naši djedovi prije 766 godina obranili od udružene agresije morskih pasa I sabljarki, kad su konačno dokazali da…
- Kurac biste se obranili da nije bilo nas, Srba! – opet će agresivno Miloš, a redar je već malko nervozan:
- Kolega Miloš, ovo vam je posljednje upozorenje!
- U redu, ali govorim istinu! – reče Miloš, kojem se potom obrati hrvatski zastupnik Ivica, po čijem načinu možemo shvatiti kako se njih dvojica poznaju od ranije:
- Miloše, ne preuveličavaj povijesne činjenice. Svi znaju koji je narod najzaslužniji za tu pobjedu!
- Ha! Da niste možda vi? – ciničan je Miloš.
- Jok, vi ste! – još je ciničniji Ivica.
- A tko je prvi stao na Vrata Otrana da obrani narode Jadrana!!!?
- A tko vas je naoružao!!!? – sada već krene vrlo glasna prepirka izmedju Ivice I Miloša, no u razgovor se uključi razumni slovenski dupin Aleš:
- Dajte, ljudi! Pobjeda naših predaka podjednaka je zasluga svih nas, jer smo bili složni, a u slozi je moć! Zaslužni ste I vi I mi I Albanci I Crnogorci I Bošnjaci, svi smo podjednako sudjelovali u tome, svi osim Talijana! – talijanski zastupnici, najbrojniji od svih, odvale od smijeha, a Aleš nastavi gledajući u njih – A oni su, naravno, izvukli najveću korist od svega. No, dosta sada o tome. Imamo I pametnijeg posla. Kolega Kurteši, molim vas da predjete na stvar!
Kolega Kurteši konačno prelazi na stvar:
- Dakle, prije jedan sat njemački su znanstvenici došli do spoznaje o uzroku boleštine koja nas je poharala. Sada ću u cijelosti pročitati izvještaj kojeg nam je poslao njemački ministar bolesti:
„Dragi naši prijatelji, jadranski dupini,
Prvo da vam izrazimo sućut zbog žrtava koje ste podnijeli, pa da predjem na stvar. Uzrok bolesti definitivno dolazi s kopna, a krivci su najinteligentnija kopnena bića – ljudi! No, kao što smo I pretpostavljali – to ne čine namjerno, jer nisu baš toliko inteligentni. Otpad kojeg proizvode njihove novoizgradjene tvornice čelika u kombinaciji s pepelom koji se prosuo morem, nakon što je izgorio veliki dio istočne obale, ima pogubno djelovanje na naše organizme. Ako se slažete, ovu bolest nazvali bi čelično-pepelna kuga. Puno uspjeha u borbi protiv čelično-pepelne kuge!
Njemački ministar bolesti: Jurgen Heinz“
Traje neko vrijeme neugodna šutnja, a onda se dupin Kurteši obrati saborskim zastupnicima:
- Predlažem da prvo glasamo o njemačkom prijedlogu za naziv bolesti. Tko je za, da se bolest nazove čelično-pepelna kuga? Kolega Miloše, molim vas da probudite predstasvnike Crne Gore.
- Ma ne treba! Oni će glasati kao I ja.
- Kolega Miloš, molim vas!
Miloš nevoljko budi Crnogorce, a zastupnicima se ponovo obrati Kurteši:
- Dakle, tko je za, da se nova bolest nazove čelično-pepelna kuga.
Peraje dižu slovenski, hrvatski I albanski dupini, kao I jedini predstavnik BIH, Samir. Krenu I Crnogorci dizati peraje, ali im Miloš perajom pokaže da to ne čine, pa oni odustaju. Kurteši prebroji glasove – 42, pa reče:
- Tko je protiv?
Sada Miloš perajama pozitivno mahne Crnogorcima I svi podignu peraje u vis, te odmah potom zaspu! Kurteši prebroji devet glasova protiv.
- Ima li suzdržanih?
Svi talijanski dupini podignu peraje I odvale od smijeha. Kurteši zaključi:
- Sa 42 glasa za, 9 glasova protiv I 49 suzdržanih, izglasano je da se opaka boleština nazove čelično-pepelna kuga. Predjimo sada na prijedloge za rješavanje situacije. Tko se prvi javlja za riječ?
Prvi se, naravno, javlja Miloš:
- Napadnimo tu ljudsku gamad svim raspoloživim sredstvima I potamanimo ih do zadnjeg!
Hrvatski ministar napada puno je razumniji:
- Prema mojem mišljenju ne treba napadati ljude, nego samo te čeličane. Sakupimo sve naše vojske I izvršimo desant na tvornice! Kad ih srušimo, više neće biti otpada koji utječe na naše organizme, I stvar je rješena!
Slovenski dupin, Aleš, još je razumniji:
- Pokušajmo sve riješiti dijalogom! – tu se Miloš ustane, I bijesno dobaci Alešu:
- Šta? Imaš neki stroj koji prevodi riječi s dupinskog na ljudski? To što bi mi njima rekli, isto je kao da oni govore majmunima! Jebem ti ja tvoj pacifizam!
- A što predlažu naše najmnogobrojnije kolege iz Italije? – upita Kurteši Franca, koji mu odgovori:
- Prvo vi.
- Nama je najprihvatljiviji hrvatski prijedlog. – reče Kurteši pa pogleda opet Franca, koji kaže:
- Što god da bude mi u nikakve desante I ratove ne idemo! Pričekajmo da Nijemci izmisle lijek!
Saboru se obrati hrvatski ministar napada:
- Zamoilio bih za pola sata pauze.
Nalazimo se u saborskom restoranu. Dupini medjusobno rasparvljaju o problemu čelično-pepelne kuge. Briga je pregolema, osim, naravno, kod talijanskih zastupnika. Oni su za šankom, piju kavice I komentiraju svoju odjeću. Opet se smiju…
U dnu restorana je odvojeni kutak u kojem zatičemo Miloša I Ivicu. Ivica mu maše perajama, kao da ga uvjerava u nešto. Vrlo je oprezan u svom izlaganju, stalno pogledava oko sebe prisluškuje li ih netko, te priča šapatom:
- Miloše, urazumi se! Talijani će glasati protiv desanta, Slovenci, mi, Albanci I Samir glasat ćemo za! Ako vi budete jedini za otvorenu agresiju na ljude, popušili smo! Talijani pobjedjuju I ništa od desanta. S desantom na tvornice možemo riješiti problem za 48 sati! Ako budemo čekali Nijemce da smisle lijek, riskiramo! Tko zna koliko će im trebati – može biti prekasno za sve nas!
- Ma u redu je desant na tvornice, ali trebalo bi ubit kojeg! Onako, za osvetu!
- Miloše, nisu oni to napravili namjerno! Čemu onda osveta?
Začuje se glas službenog spikera s razglasa:
- Molio bih saborske zastupnike da se vrate u veliku dvoranu.
Miloš ustaje I kaže Ivici:
- Razmislit ću…
U praznoj saborskoj dvorani vidimo osam crnogorskih zastupnika koji spavaju. Otvaraju se vrata dvorane – uplivavaju ostali saborski zastupnici I rasporedjuju se na svoja mjesta. Za govornicu dopliva Kurteši:
- U redu, imamo tri prijedloga I predlažem glasanje. Prvi prijedlog je da se pričekaju Nijemci da izmisle lijek. Tko je za…
Nakon petnaestak minuta glasanje je završeno. Kurteši popravi bijelu kapicu na glavi, te smrtno ozbiljnim glasom kaže:
- Potvrdjujem da je glasom većine izglasan prijedlog da se izvrši zračni desant na dvadeset tvornica čelika na istočnoj obali, bez agresije na ljudska bića. Prepuštam riječ hrvatskom ministru napada.
Za govornicu dopliva Ivica, takodjer je smrtno ozbiljan:
- Proglašavam ratno stanje na teritoriju Jadranskog mora. Policijski sat počinje u deset navečer I traje do sedam ujutro. Napad ćemo započeti sutra, u ranim jutarnjim satima, tako da smo oko podneva gotovi. Predlažem klasični desant uz upotrebu…
6. NAPAD NA ČELIČANE: WAR IN EUROPE!
Uobičajeno jutro na hrvatskoj obali. Oko 58 milijuna stranih turista surfa na golemim valovima. Masnoća, ljepljivost I crnilo mora doista je prevršilo svaku mjeru, ali na to se nitko ne obazire. Sada se u zraku pojavio I gusti crni dim koji suklja iz visokih dimnjaka otočkih čeličana. Tvornice rade punom parom I proizvode nesnosnu buku. Tik uz obalu vidimo dječicu koja uče surfati uz pomoć instruktora. U more ulazi glavni Gazda za pitanja I probleme turizma, s daskom za surf, u surferskom kombinezonu. Pliva daleko, roni ispod valova, a onda se okrene I počne hvatati nadolazeći val gigantskih proporcija. Val ga potegne, gazda stane na dasku I krene surfati poput profesionalca na Havajima. U gradovima vidimo goleme redove ispred salona za skidanje masti s tijela, a nakratko se selimo I u Dubrovnik. Čeličana, izgradjena na Lopudu, takodjer radi punom parom – valovi sve više uništavaju zidine starog grada, a nekolicina neopreznih surfera pogiba jer ih valovi zabijaju u zidine. Nepomična tijela odvoze mrtvačka kola. No, nema plača I jadikovanja, jer je svima predobro da bi se zamarali nekakvim glupim mrtvacima ili razvaljivanjem nekakvih starih zidina.
Ispred vile situacija je uobičajena. Preglasna glazba, kvalitetan kokain I otmjene kurve u bazenu. Sirup, Jadranko I Kemija razvaljeni su ko avioni, tako da trenutno budalijaju vrhunske gluposti. Jadranko ima vrlo glupu ideju:
- Moj je prijedlog da ukinemo metrički sustav!
- Ne razumijem. – reče Kemija.
- Pa ono… zamijenimo kilometre s miljama, celzijuse s kelvinima, kilograme s funtama…
- Ma znam šta je to, ali pitam te čemu to?
- Nemam pojma, onako… da razbijemo monotoniju.
- Bezveze. – uključi se I Sirup u razgovor.
Iznenada, najglasnija buka svih vremena, prekida trojku u konverzaciji. Ekipa pogleda ispred sebe. Ne vjeruju onome što vide.
Gazda sjedi na dasci, dok ga valovi, koji prolaze ispod njega, dižu I spuštaju. Gleda ispred sebe, širom otvorenih očiju. Niti on ne vjeruje onome što vidi. Buka je prejaka! Uokolo Gazde, stali su I svi ostali surferi, pa gledaju u istom pravcu. Tako su reagirala dječica uz obalu, ljudi u redovima ispred salona za skidanje morske masti s tijela, te radnici u čeličanama.
Sada I mi možemo vidjeti o čemu se, zapravo, radi. Naime, gotovo duž cijele Jadranske obale, cca. pedeset kilometara od kopna, izranja iz mora neobična letjelica, u obliku dupina. Dugačka je nevjerojatnih 500 kilometara, a široka je, takodjer nevjerojatnih, 250 kilometara! Letjelica se još kratko vrijeme pravocrtno uzdiže u vis, a onda, kad dodje na nekih stotinjak metara od morske površine, stane, te se ugase njezini motori. Prestane najglasnija buka svih vremena. Možda bi I sve bilo u redu, da ne vidimo njušku dupina s letjelice, odnosno njegov izraz lica. On je toliko ljut da je zastrašujuće zao!
Šokirani Gazda gleda u letjelicu. Zazvoni njegov mobitel. S druge strane je predsjednik republike, koji se obrati Gazdi vrlo pozitivnim tonom:
- Bravo, majstore. Sad mi je jasno gdje je otišao višak čelika. Stvarno fenomenalna dosjetka!
- Ali predsjedniče…
- Jedino mi nije jasno zašto niste imali reklamu za dupina I ne svidja mi se njegov izraz lica, ali dobro! Što je sljedeće? Neki vatromet iz dupina? Bilo bi dobro da dupin riga neku vatru iz usta!
- Predsjedniče, ja ne znam ništa o ovoj pojavi… - uplašeno reče Gazda.
- Molim?
- Ne znam ništa o ovoj letjelici u obliku dupina. Zbunjen sam…
- A tko zna?
- Nazvat ću svoje dečke…
Sirup, Jadranko I Kemija šokirano gledaju prema letjelici. Kurve u bazenu, takodjer, a ona s tri sise obrati se trojci:
- Šta je ovo?
- Ogromna letjelica u obliku dupina sa zastrašujućom njuškom, glupa kurvo s tri sise! – odgovori Jadranko. Potom zazvoni Kemijin mobitel. S druge strane je Gazda, zbunjenim glasom upita:
- Šta je ovo?
- Znam koliko I vi, Gazda.
- Netko nam smiješta pušku!
- Da nisu Srbi? – upita Kemija.
- Ne vjerujem, nemaju oni sredstava za ovakav suludi projekt.
- Talijani? Možda su popizdili zbog zagadjenja!
- Ma di će oni, feragosto je! Sumnjam na Slovence! Kod njih je ta ekologija jaka! Ovog trenutka nazvat ću njihovog glavnog gazdu za pitanja I probleme turizma!
Portorož. Panika u gradu. Turisti bježe s plaža. Žene vrište. Kaos!!! Glavni gazda za pitanja I probleme turizma Slovenije zove se Andrej. Stoji nepomično na svojoj jahti, negdje u piranskom zaljevu. Gleda u zastrašujuću dupinsku glavu, koja se nalazi stotinjak metara iznad Savudrije. Iz Gazdine perspektive izgleda kao da će dupin pojesti slovensko primorje. Gazda promrmlja, onako za sebe:
- E, ovi Hrvati su stvarno popizdili! Sad je dosta!
Zazvoni mobitel, s druge strane je hrvatski Gazda, koji se obrati Andreju:
- Ajde, ajde, priznaj da ste vi!
- Pa koliko ste nam zagadili more, bilo bi u redu da smo mi! Ali, napad je najbolja obrana! Samo vi možete smisliti ovakvu idiotariju. I zašto je dupin ovako ljut? Šta to znači? Da nećete možda uzeti I ovaj mali komadić našeg mora?
- Andrej, vjeruj mi… Ne znam ništa o ovome! Zbunjen sam koliko I ti.
Podiže se onaj ogromni monitor ispred vile. Sirup, Jadranko I Kemija sjede ispred njega I gledaju Sky news. Reporterka izvještava s lica mjesta:
- I kad smo mislili da su čeličane na otocima, čija energija proizvodi ogromne valove za surf, kraj I vrhunac hrvatske maštovitosti, tog malobrojnog naroda na zapadu Balkana, oni su nas opet iznenadili! Sada se nekih stotinjak metara iznad morske površine pojavila gigantska letjelica u obliku dupina! Dugačka je nevjerojatnih 500 kilometara, a široka, opet nevjerojatnih, 250 kilometara. Sve je u redu, osim što je dupinova glava vrlo ljuta I zla, pa su neki turisti uplašeni. No, to je zacijelo faktor iznenadjenja! Što je sljedeće? Samo malo… Mislim da se nešto dogadja… Kamerman, zumiraj!
Kamera zumira prema bočnoj strani dupinske letjelice. Otvaraju se mnogobrojna vrata na njoj. Kroz otvore izlaze leteći dupini. S televizijske slike prelazimo na realnu situaciju. Dakle, dupinske zračne flote, složene su u obliku trokuta, poput ptičjeg jata. U svakom trokutu nalazi se oko tisuću dupina, a takvih je formacija dvadesetak. Zaključak: svaka formacija predvidjena je za uništenje jedne tvornice čelika! Dupini su odjeveni u maskirne vojne uniforme, a na glavi su im šljemovi. Na perajama imaju dugačke produžetke, tako da im peraje sada izgledaju kao krila. Svaki dupin na ledjima ima bocu s vodom, koja mu je spojena cijevima za glavu. Najbitnije je naglasiti kako svaki dupin na glavi ima četvrtaste naočale crvene boje, tako da ni jednom od njih ne možemo vidjeti oči. Dupinske zračne snage približavaju se tvornicama, pa otpočne bjesomučna paljba – iz njihovih naočala šibaju prejaki laserski hici koji razvaljuju postrojenja čeličana! Tvornički dimnjaci padaju, požar zahvaća prostorije, a radnici bježe glavom bez obzira. Na neke od njih padaju ruševine, pa čujemo bolna zapomaganja. Počinje i panika na moru. Surferi bježe prema obali. Dječica napuštaju morske plićake, a turisti u gradovima I selima polako pakiraju stvari I bježe u unutrašnjost. Kako zračni desant napreduje, tako tvornice padaju, pa se I golemi valovi sve više smanjuju. S realne slike prelazimo opet na direktan televizijski prijenos: „Breaking News: War in Europe!“ Kamera se trese, a voditeljica sa Sky Newsa je u panici:
- Kao što možete vidjeti, čudnovati avioni u obliku dupina, bombardiraju hrvatske tvornice čelika! Ovdje je totalna panika, ima I povrijedjenih, za mrtve još uvijek nemamo informacije! Čija je ovo vojska, pitanje je sad?!
Iznenada, komad dimnjaka s otoka, doleti na obalu I padne nekoliko metara od voditeljice. Kamera padne na tlo, padne I voditeljica. Vidimo je na tlu, kako nepomično leži I bulji u kameru. Smogne snage da izgovori posljednju rečenicu:
- Kao I obično, niti mi novinari, nismo poštedjeni. God save the Queen…
Voditeljica izdahne, nastane kratki prekid programa. Sirup, Jadranko I Kemija stoje pokraj monitora I šokirano gledaju u novonastalu situaciju. Buka eksplozija je zaglušujuća. Daleko iza vile vidimo gomilu visokih gljiva stvorenih od dima - kao da je palo stotine atomskih bombi. Kurve su izašle iz bazena. Medjusobno se drže za ruke, a ova s tri sise upita:
- Zar dupini lete? – no, Jadranko joj odgovori:
- To nisu pravi dupini, glupa kurvo s tri sise! To su avioni u obliku dupina. Netko se dobro zajebava s nama!
- Možda neki radikalni pokret zelenih. Zbog zagadjenja! – zaključi Kemija.
- Ma odakle im lova za ovo, ne vjerujem. – reče Sirup. Nestanu smetnje na monitoru. Na slici se pojavi predsjednik, a po mjestu na kojem se nalazi možemo zaključiti kako se radi o tajnom skrovišti pod zemljom. Predsjednik je odjeven u vojnu uniformu. Ozbiljnim tonom obraća se naciji:
- Dragi gradjani Republike Hrvatske! Na našu je zemlju, prije jedan sat, izvršena, ničim izazvana, agresija od strane nepoznate terorističke sile! Za sada je to nepoznata sila, ali naši će stručnjaci u idućih nekoliko sati saznati o kome se točno radi ili će teroristi, kako se to obično radi, nazvati telefonom I preuzeti odgovornost. Kad saznamo, odgovorit ćemo svim raspoloživim sredstvima! Kao što znate, zračne snage, odnosno zrakoplovi u obliku dupina, napale su ponos našeg turizma – tvornice čelika! Nažalost, tvornice na Kornatima, Pagu I Lopudu, u potpunosti su uništene I prestale su s proizvodnjom, tako da u širem radijusu spomenutih otoka više nema valova, pa samim tim nema ni surfanja! Takva situacija prouzročila nam je golemu materijalnu štetu, jer turisti napuštaju našu zemlju. Gubici su ogromni. Nažalost, moram spomenuti da se bjesomučni napadi na ostale tvornice, I dalje nastavljaju, nesmanjenom žestinom. Poginula je I jedna osoba – novinarka britanskog Sky newsa. Otkazalo joj je srce, nakon što u njezinu blizinu pao komad dimnjaka s Paga. Koristim ovu prigodu da izrazim sućut njezinoj obitelji. Što dalje? Svi se pitamo! Evo što! Proglašavam ratno stanje! Svi muškarci, starosne dobi od 18 do 60 moraju se javiti u najbližu vojarnu! To se posebno odnosi na ona dva pilota, koji će našim borbenim zrakoplovima zadati odlučan udarac stranoj sili I odbiti napad! Neka Bog bude s nama! Dovidjenja.
Sirup, Jadranko I Kemija se panično pogledaju. Jadranko progovara:
- Ljudi, nije dobro… Bježimo odavde!
Privatni avion na pisti. Pale se motori. Sprema se uzletanje. U avionu su Sirup, Jadranko I Kemija, kao I sve one kurve iz bazena. Svi su preplašeni, dok čekaju da se avion otisne s piste. Kad se avion pokrene, Sirup uoči poznatu pojavu, koja trči iz aerodromske zgrade prema avionu. To je Gazda! Nije se uspio presvući, a niti očistiti od morske masti. Hita prema avionu, noseći dasku za surf u ruci. Gazda se približava avionu, Sirup mu pruža ruku da mu pomogne pri penjanju, no to mu ne uspijeva, jer mu Gazda svaki put isklizne iz ruke, pošto mu je ruka masna do boli. Pokušavaju opet, no nikako da uspiju. Sirup mu dovikne, dok ovaj trči paralelno s avionom:
- Koji će ti kurac ta daska?
- Pa za surfanje! Kamo idemo?
- Mi ćemo u Sjevernu Koreju – prebacili smo već svu lovu tamo! A I ti možeš s nama, ako se popneš! Savjetujem ti da baciš dasku, bit će ti lakše s dvije ruke! Kupit ćeš tamo novu!
- Ajd dobro! – Gazda baci dasku na pistu, pruži obje ruke Sirupu, koji ga konačno uspije uhvatiti I Gazda je u avionu! Sjedne do prozora I dok avion uzleće, on s tužnim pogledom ispraća ostavljenu dasku. Daska je sve manja I manja, a Gazda je sve tužniji I tužniji. No, uskoro pokraj njihovog aviona prolete dva aviona hrvatske vojske, pa Gazda zaboravi na tužnu sadašnjicu:
- Evo naših! Sad će ih razvalit!
Pratimo avione koji se približavaju prvoj dupinskoj zračnoj formaciji, koja upravo dovršava razvaljivanje jedne od čeličana. Avioni ispaljuju rakete prema dupinima, no ispred njih se stvara čudesni vodeni štit koji odbije rakete od sebe, pa ih uputi nazad prema avionima. Istovremeno, obadva aviona su pogodjena, a piloti se katapultiraju I spašavaju. Otvaraju se padobrani pilota. Piloti bijesno pokazuju srednji prst prema dupinima.
Uzduž hrvatske obale postavljene su kopnene jedinice, koje protuavionskim topovima pokušavaju srušiti dupine I njihovu golemu letjelicu. No, svaki pokušaj završava neuspjehom. Granate se odbijaju od dupinskih štitova, pa završe nazad na kopnu gdje I eksplodiraju. Gomila njih se aktivira po jadranskim gradovima, tako da se može vidjeti golema vatra I detonacije u Puli, Rijeci, Zadru, Splitu, Dubrovniku… Hrvatske vojne snage nemaju rješenja kako zaustaviti dupinski napad!
Spomenimo I podatak da je 95% stranih turista napustilo zemlju!
Uskoro je srušena I posljednja tvornica čelika. Dupinske zračne snage vraćaju se u golemu letjelicu. Mi pratimo zapovijednika svih zračnih vojnih snaga. Nakon što prodje obrnuti proces od onoga kojeg prodje čovjek-ronioc kad se vraća u podmornicu, zapovijednik upliva u unutrašnjost letjelice. Potom se uhvati za dupinski motor I odveze se prema sredini letjelice. Tokom njegovog putovanja možemo vidjeti koliko je napredna dupinska vojna industrija, kao I kompletna dupinska tehnologija. Nakon nekog vremena zapovijednik upliva u glavnu prostoriju. Tamo zatičemo poznate face: Ivica, Miloš, Aleš, Kurteši, Samir I Franco. Predstavnici jadranskih zemalja sjede za dugačkim stolom u dnu prostorije. Glavnom zpovijedniku obraća se Kurteši:
- Slušamo.
- Zadatak obavljen! Sve tvornice čelika srušene su I onesposobljene za rad! U dupinstvu nemamo ranjenih niti mrtvih! – ponosan je zapovijednik.
- Čestitam u ime Drugog Sabora jadranskih dupina!
- Hvala!
- Predlažem da sada krenemo u posljednju fazu akcije!
Golema dupinska letjelica spušta se prema morskoj površini. Vojnici, gradjani, seljaci I radnici, na hrvatskoj obali, gledaju u šoku ovu nesvakidašnju pojavu. Kad letjelica dodje tik iznad površine, otvaraju se usta na dupinskoj glavi. Letjelica krene nevjerojatnom brzinom letjeti iznad mora, tako da usta upijaju svu onu mast I crnilo s površine. Uskoro je popijena sva nečista površina s Jadrana I more opet poprimi staru, čistu, plavu boju. Nakon obavljenog posla, letjelica se ponovo diže u vis I megabrzo se premjesti u unutrašnjost.
Panika u Zagrebu. Dupinska letjelica nalazi se sto metara iznad glavnog grada. Na ulici je gomila vojske spremna na mogući protunapad. Stanovnici metropole u totalnom su strahu! Što će se dogoditi?
Evo što se dogodilo! Otvorila su se usta čeličnog dupina kroz koja se izlilo dvadeset milijardi kubika zagadjene morske površine na stanovnike Zagreba. To je bilo toliko silovito da je pola grada srušeno! Dogodila se I golema poplava koja se proširila I na okolne države. Osim turizma, sada je bila uništena I hrvatska poljoprivreda I industrija. Kompletna Hrvatska ostala je bez struje, a svaka vrsta komunikacije je prekinuta. Tako je Hrvatska, nakon dvije godine sreće, bogatstva i blagostanja, vraćena tisuću godina unazad! Zemljom je zavladao strah I siromaštvo…
7. KRALJEVINA HRVATSKA: NULTA GODINA
Nalazimo se ispod morske površine, u dupinskom velegradu. Na ulicama su desetine tiusuća dupina koji dočekuju dupinske oklopne transportere, na kojima se nalaze hrabri dupini koji su izveli blitzkrieg desant na hrvatske tvornice čelika. Masa im oduševljeno kliče, bacaju na njih morske alge I trave, dok im vojnici s vozila mašu perajama. Vidimo I oduševljenog dupina-kolportera:
- Dupinski Vjesnik, specijalno jadransko izdanje! Nema panike! Naša vojska srušila sve tvornice čelika na istočnoj obali. Nitko obolio u zadnjih 12 sati. Nema panike! Svečano zatvoren Drugi Sabor jadranskih dupina! Sutra neradni dan!
S dna mora polako se dižemo prema nultom metru nadmorske visine. Kad izronimo van možemo vidjeti zastrašujuću situaciju. Najveći hrvatski otoci postali su zgarišta, a svuda po njima su razbacani ostaci nakadašnjih tvornica čelika. Preko otoka, odnosno, preko nikad modrijeg mora, prelazimo na obalu gdje možemo vidjeti srušene gradove I sela. Sve je prepuno bolničkih kola, kamiona I dizalica koje razmiču ruševine. Ljudi su u totalnom šoku. Uskoro dolazimo u Zagreb. Grad je poplavljen odvratnom crnom tekućinom. Visina tekućine dostiže cca. tri metra – možemo vidjeti vrhove semafora, kao I jedan toranj katedrale, koji viri iz tekućine. Ljudi se voze gradom u priručno izradjenim plovilima, a metle im služe kao zamijena za vesla. Pada mrak, a mi odlazimo na Jelačić plac. Tamo se skupilo oko tri stotine tisuća ljudi – plutaju na improviziranim čamcima, a kako još uvijek nema struje, ljudi imaju u rukama džepne baterije I svijeće. Uskoro se začuje zvuk policijskih sirena, što bude znak da se oslobodi prostor za prolaz. To se I dogodi, ljudi se razmiču, dok kroz prolaz projuri nekoliko policijskih glisera I skutera, kao pratnja blindiranom gliseru, kojim stiže predsjednik. Uskoro predsjednik izadje iz glisera I popentra se na krov jedne zgrade. Oko njega se zapale vatre, tako da osvijetle njegovu pojavu u vojnoj uniformi s hrpom medalja. Predsjednik uzima megafon I obrati se preplašenoj masi:
- Dragi moji! Sve znate… Uništeni smo… Vraćeni smo tisuću godina unazad… Sad smo jadniji čak I od Srbije… No, nije vrijeme za jadikovanje! Vrijeme je da obnovimo zemlju I uzdignemo se iz pepela, kao Njemačka 1945. godine! Neka svijet zna da ćemo se brzo vratiti I biti jači nego ikada! I neka isti taj svijet bude posramljen, jer nam nisu priskočili upomoć, onda kad nam je bilo najpotrebnije. Ne, oni su šutili ko pičke, dok su nas teroristi, ili tko već, bjesomučno napadali vojnim zrakoplovima dupinskog oblika. Zbog novonastale situacije, Hrvatsku proglašavam kraljevinom, sebe proglašavam kraljem I uvodim vojnu diktaturu! Dakle, mi smo sada kraljevska vojna diktatura, a glavni grad je Čakovec! Takodjer, proglašavam da od ovog trenutka počinje nulta godina! Dakle, sada je prvi siječanj, a godina je nulta! Sretna vam svima Nova godina!
Otpočne golemi vatromet na nebu, s uobičajenim eksplozijama petardi. Ljudi su konačno zadovoljni. Medjusobno si čestitaju Novu godinu I požele si sve najbolje. Dva vojnika ženskog spola stavljaju predsjedniku kraljevsku krunu na glavu. Prestaje vatromet, a predsjednik se ponovo obrati narodu:
- Vrijeme je za reklame! Upalite agregat!
Radnici uključuju agregat koji se nalazi na krovu susjedne zgrade. Pojavi se slika na golemom monitoru, smještenom na pročelje gradjevine. Svi pogledaju u sliku. Počinje reklama. Prema starom dobrom običaju, to je vrijedjanje žbuke, a copyright potpisuju, naravno, „Jovan I sin Worldwide“:
Vidimo muškarce I žene, stare od godinu dana do sto godina, kako bjesomučno grade željeznice, autoceste, brodove, avione, tvornice, škole, stambena naselja… U glazbenoj podlozi čujemo borbenu koračnicu, a u posljednjem kadru vidimo Sunce koje izlazi iza nekog brda. Čujemo duboki muški glas koji izgovara slogan:
- Obnovimo porušenu Hrvatsku! Znanstvenici, liječnici, profesori – trebamo vas!
8. SJEVERNA KOREJA: RAJ NA ZEMLJI
Nalazimo se na pješčanoj plaži, negdje u Sjevernoj Koreji. Sirup, Jadranko I Kemija sjede na stolcima. Sirup čita novine, na čijoj se naslovnoj stranici ističe golemi naslov: „Pakao u Hrvatskoj – zemlja potpuno uništena!“. Sirup kima glavom, te kaže:
- Na vrijeme smo se izvukli! Da smo ostali, morali bi u radne akcije!
Jadranko je otvorio svoj laptop, pa prebacuje dvije milijarde dolara iz Sjeverne Koreje na Djevičanske otoke. Kemija gleda u daljinu, a glava mu je kompletno omotana zavojima. Postoje samo dva mala otvora – za usta I nos. U daljini vidimo Gazdu kako podučava sve one kurve surfanju. Uskoro na plažu stižu bolnička kola iz kojih izlazi doktor s dvije medicinske sestre. Doktor se obrati Kemiji:
- Vrijeme je!
Dok mu doktor skida zavoje, sestre ga masiraju. Uskoro se otkrije Kemijino lice – on se operirao u Japanca! Sestra pruži Kemiji ogledalo, a on oduševljeno reče:
- Fantastično!
Nekoliko dana kasnije na istoj plaži. Tik uz obalu stoje bijelac Jadranko, crnac Sirup I Kemija, žute boje kože, tako da su ledjima okrenuti moru. Poziraju ispred gomile reflektora, dok im šminkerice nabacuju zadnji sloj make upa. Sva trojica odjeveni su u vojne uniforme sjevernokorejske vojske. Radi se o pravom profesionalnom snimanju. Sve to promatraju Gazda I otmjene kurve, izležavajući se na plaži. Fotograf se zadere:
- Evo ga!
Šminkerice pobjegnu iz kadra, a iza trojke pojavi se dupin koji visoko iskoči iz mora. Fotograf opali nekoliko snimaka, a najuspješniji od njih se zamrzne I pretvori se u billboard reklamu: Bijelac, crnac I žuti, odjeveni u vojne uniforme Sjeverne Koreje gledaju u kameru, dok se iza njih vidi dupin u skoku, kao I golemi valovi – to je najnovija reklama za „United Colors of Beneton“.
Vraćamo se u razrušenu Hrvatsku, preciznije rečeno u Zagreb. Razina crne tekućine drastično je pala – na samo nekoliko centimetara. Čitav grad je u blatu. Vidimo da radne akcije traju. Svi živi rade, dok ih nadziru naoružani vojnici.
Izdvajamo klinca od pet godina koji nosi ogromnu vreću sa cementom. Mali je iznemogao, no uspijeva doći do miješalice. Stavlja cement u nju, pa je upogoni. Dok mješalica radi, malom privuče pozornost zvuk helikoptera. Pogleda gore, u zagrebačku katedralu, na kojoj gomila radnika popravlja srušeni toranj. Cijela katedrala je u skelama. Vojni helikopter se zaustavlja iznad katedrale, vojnici pričvrste ogromno platno na vrh skela, bace ga I platno se počinje odmotavati. Uskoro vidimo da je ispred skela, umjesto zaštitne mreže, postavljena gigantska reklama. To su Sirup, Jadranko I Kemija u najnovijoj kampanji za Beneton. Reklama nije loša. Čak, štoviše, ona je vrlo dobra!